Tolerancija preuzimanja rizika

Budući da usklađivanje želja i prilika s odgovarajućim investicijskim odlukama nije lak zadatak, te da u samom procesu veliku ulogu igraju dob, spol, tolerancija prema riziku, visina dohotka, horizont ulaganja i slično , ne možemo reći da postoji „ispravan“ način investiranja. Investitori uglavnom žele postići što više prinose i smanjiti rizik. No, ulaganja koja nude veći prinos nameću i veći rizik. Ulagači će se razlikovati u svom odabiru ulaganja jer se razlikuju i njihovi stavovi i sklonosti prema riziku, odnosno razlikuje se njihova tolerancija prema riziku - sposobnost prihvaćanja mogućeg pada tržišne vrijednosti investicije.


Početak ulaganja i izgradnja portfelja

Prije donošenja konačne odluke o investiranju u određeni oblik financijske imovine potrebno je uskladiti vlastite mogućnosti i potrebe kreiranjem portfelja. Portfelj predstavlja imovinu ulagača, odnosno skup različitih financijskih instrumenata koje ulagač ili organizacija drže s ciljem smanjenja rizika i zaštite vlastitih interesa.

Da bi investitor bio siguran da vrijednosnica u koju namjerava uložiti odgovara njegovim potrebama treba odrediti cilj i razdoblje investiranja u vidu onoga što želi postići ulaganjem i na koji se vremenski period spreman odreći imovine koju namjerava uložiti. Jednostavnije, investitor treba dobro isplanirati portfelj koji će odgovarati njegovim osobnim preferencijama i prilikama.

Pri izgradnji i strukturiranju portfelja važno je proći kroz nekoliko koraka. Za početak investitor treba upoznati samog sebe. Pri planiranju portfelja investitor se treba pitati zašto investira, budući da investicijski ciljevi određuju tipove investicija i nivo rizika kojeg je spreman podnijeti. Cilj svakog ulaganje jest ostvarivanje profita, no međutim potrebno je istovremeno promatrati i rizik i prinos vrijednosnice. Vrijednosnica s većim prinosom nosi i pripadajući veći rizik. Pojam tolerancija rizika odnosi se na sposobnost prihvaćanja mogućeg pada tržišne vrijednosti investicije, te ovisi o mnogim faktorima, kao što su dob, pa su tako mladi ljudi skloniji riziku, zatim vremenski horizont, financijska sredstva i potreba za novcem. Oni ulagači koji se mogu duži vremenski period izložiti tržišnoj promjenjivosti cijena imaju veću toleranciju rizika. Također, što je potreba ulagača za novcem veća tražit će likvidniju i manje rizičnu investiciju, dok su oni ulagači koji raspolažu znatnijim financijskim sredstvima skloniji preuzeti veći rizik i potencijalno više prinose.

Drugi korak u izgradnji portfelja je upoznavanje s investicijom. Ulagač mora razumjeti prirodu i rizik svakog financijskog proizvoda koji mu se nudi. Treba obratiti pozornost na troškove investiranja, budući da oni smanjuju vrijednost prinosa. Potrebno je provjeriti i likvidnost investicije, točnije mogućnost prodaje, te imati na umu da prošli rezultati ne garantiraju buduća kretanja.

Treći korak je upravljanje rizikom. Rizik se odnosi na vjerojatnost da investitor neće moći vratiti uloženi novac prilikom likvidacije svoje imovine, a najlakši način upravljanja rizikom jest diverzifikacija portfelja. Diverzifikacija rizika odnosi se na investiranje u više različitih vrijednosnica, kao npr. vrijednosnica iz različite emisije, različite zemlje, različite industrije i slično. Investiranjem u različite oblike imovine ulagač postiže uravnoteženi portfelj koji je obično manje rizičan od neuravnoteženog, odnosno onog kod kojeg se ulaže u samo jedan tip vrijednosnica. Postupak alociranja imovine predstavlja određivanje odgovarajuće kombinacije imovine tako da omjer uloženog novca odgovara toleranciji prema riziku.

Posljednji korak jest stalno praćenje promjena na tržištu i prilagođavanje istima ovisno o postavljenim ciljevima.


Zašto je važno vrednovanje tolerancije preuzimanja rizika?

Prinos je najčešći i najvažniji faktor na koji će investitor obratiti pažnju prilikom donošenja odluke o investiranju, no s druge pak strane rizik je ono što može navesti investitora na odustajanje od ulaganja. Prinos i rizik temelj su donošenja razumne i mudre odluke o investiranju. Također, ova dva pojma su u korelaciji, što znači da se s povećanjem prinosa povećava i rizik. Odabir sigurnije investicije s nižim prinosom ili rizičnije s višim prinosom ovisi o tipu investitora i njegovoj toleranciji prema riziku. Kada odnos prinosa i rizika ne bi bio takav tada bi svi ulagači ulagali u one financijske instrumente koji će im nositi najveći očekivani prinos. U tom bi slučaju došlo do povećane potražnje za navedenim instrumentima, a razina cijena bi toliko narasla da bi se potencijalni prinos na te instrumente smanjio. Ulaganje u taj instrument nastavilo bi se sve dok rizik i prinos ponovo ne bi došli u ravnotežu. Prema tome, dolazimo do zaključka da je rizik i prinos potrebno promatrati kao cjelinu budući da kada prinos postane razmjerno veći od rizika ulaganje u taj oblik imovine će rasti, vrijedi i obratno, odnosno kada rizik postane razmjerno veći od prinosa ulaganje u tu imovinu se smanjuje i dolazi do pada cijene te imovine. U trenutku kada cijena padne dovoljno da bude u korelaciji s rizikom tada će se ulaganje ponovo povećati.

Dakle na financijskim tržištima javlja se međuodnos rizika i stope prinosa. Visokorizične investicije nose više prinose, dok investicije s manjim rizikom nose niže prinose. Ako investitor ima nižu toleranciju prema riziku, tada donosi odluku o investiranju u sigurniju imovinu i ostvaruje povrat u iznosu nerizične stope na svoju investiciju. S druge strane, ako je investitor spreman riskirati, odnosno ima visok stupanj tolerancije prema riziku, tada očekuje da će ostvariti premiju na rizik. Kada ne bi postojala takva očekivanja, točnije kada ne bi postojala premija za preuzimanje rizika i investitori s umjerenom i visokom tolerancijom rizika tada bi na financijskim tržištima postojao samo uži spektar financijskih proizvoda s nižim pronosom.

Budući da se na financijskim tržištima svakodnevno izvrši velik broj transakcija, te da banke, financijske ustanove i individualni ulagači iz tog razloga imaju mnogo prilika za velike zarade, ali i gubitke potrebno je procijeniti toleranciju prema riziku, poduzeti određene mjere upravljanja rizikom te prema tome oblikovati strategiju i biti na oprezu.

Stoga, možemo zaključiti da su informacije o procjeni primjerenosti nužne kako bi svaki ulagač ostvario optimalne prinose u skladu sa svojom tolerancijom prema riziku. Te informacije uključuju dostatne podatke o znanju, iskustvu, financijskom stanju i ciljevima ulaganja, a potpunim i točnim odgovaranjem na pitanja ulagači individualno ili putem financijskih posrednika i savjetnika mogu doći do primjerenog financijskog proizvoda.

Najčešći instrument za procjenu rizika kod individualnih ulagača jesu upitnici koji se sastoje od skupa različitih pitanja koja bi trebala biti jasna, razumljiva, iscrpna i sveobuhvatna, izbjegavajući zbunjujući i neprecizan i pretjerano stručan rječnik. Osim upitnika, kod procjene primjerenosti određenog financijskog instrumenta potrebno je uzeti u obzir i druge okolnosti kao što je bračno stanje, obiteljske okolnosti, dob i zaposlenje, a sve u svrhu odabira vrijednosnice koja će ulagaču osigurati prinos koji očekuje u skladu s njegovim preferencijama i izbjegavanje i najmanje šanse za ostvarivanjem gubitka i neželjenih posljedica ulaganja.


Investiranje ili špekuliranje?

Prema američkom ekonomistu i profesionalnom investitoru Benjaminu Grahamu investicija je aktivnost koja nakon potpune analize osigurava sigurnost uloženog iznosa i odgovarajući povrat, s druge strane špekulacija je aktivnost koja ne udovoljava tim zahtjevima. Dohodak u investiciji je dosljedan, dok je u špekulaciji nedosljedan.


Stilovi investiranja

Postoje tri osnovna stila investiranja, a to su: konzervativni, umjereni i agresivni.


Kako je COVID-19 utjecao na financijsku toleranciju prema riziku?


Istraživanje pod nazivom „An Evaluation of the Effect of the COVID-19 Pandemic on the Risk Tolerance of Financial Decision Makers“ koje su proveli američki sveučilišni profesori Wookjae Heo, Abed Rabbani i John E.Grable, detaljno prikazuje kako je učinak pandemije Covid-19 za većinu (ne za sve) ispitanika preusmjerio sklonost tolerancije rizika i financijskih odluka prema dolje, odnosno, većina agresivnih ulagača sada ima veću averziju prema riziku, a sve zbog razočarenja ili straha da će određeno financijsko ulaganje postati vrlo nesigurno te samim time i uzrokovati značajne gubitke. I u ovom istraživanju, kao i u prethodnom se potvrdila teza kako osobe s većim financijskim i ekonomskim znanjem imaju sklonost većem preuzimanju rizika, i kako ženske osobe imaju konzervativniji stav, te da općenito socioekonomski čimbenici i financijska pismenost značajno utječu na toleranciju prema riziku. Naime, u predpandemijsko doba, 49% uzorka bilo je klasificirano da ima nisku toleranciju prema riziku, dok se taj omjer značajno promijenio (povećao na 55%) s dolaskom pandemije, pa tako možemo zaključiti da je društveni, ekološki ili ekonomski šok još jedan značajni čimbenik same financijske tolerancije prema riziku, iako on ne utječe na isti način za sve donosioce financijskih odluka.